Brazil Player Fred

MAPS

View Larger Map

Aktuelno:Boze, ako te ima, uputi me! (AbdulWahid Pedersen)

Hvala Allahu Gospodaru svjetova, najboljom hvalom i zahvalom. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, te na njegovu porodicu, prijatelje i sve čestite sljedbenike Upute.
Kao skandinavski Musliman cesto se susrecem sa pitanjem zasto sam prihvatio Islam. Da, i ja sam sebe upitam s vremena na vrijeme zasto je Allah izabrao mene izmedju toliko ljudi, i uputio me na ovaj blagoslovljeni put Islama.

Kada pogledam svoj zivot unazad, mogu zakljuciti da je moja sadasnja situacija logicna posljedica zbira mojih postupaka i misli sve do danas, ali je to, naravno, slucaj kod svakog. Tako je moje konvertiranje na Islam ? ili bolje receno moje prihvatanje cinjenice da sam iznutra uvijek bio Musliman- postalo neizbjezno.

Svoju pricu mogu poceti sa cinjenicom da sam u dobi od 16 ili 17 godina istupio iz Danske Crkve. Ona me nije zadovoljila, kako intelektualno, tako i duhovno, jer sam iskreno zelio da se oslobodim bilo kakve povezanosti za neku zajednicu kada sam zapoceo svoju potragu za odgovorima na kljucna egzistencijalna pitanja zivota.



Mnogo godina nakon ove odluke bio sam slobodoumnjak. Nisam se povezivao sa ?organizovanom religijom?. Bio sam potvrdjeni vjernik u neku Visu Silu koja se mogla u svemu prepoznati. Vjerovao sam u Jednog i nisam cinio ustupke kod vjerovanja da Bog nema sudruga, da On sve prozima, da ima neogranicenu energiju, da je bez granica ili imena.

Kasnih sezdesetih me je privukao Hipi-pokret i fokusirao sam svoj zivot na principe produciranja ljubavi i mira za sebe i izljecenja za citav svijet. Takodje sam u isto vrijeme prestao jesti meso. Ali to nije bio rezultat dugog i dubokog razmisljanja, nego prije kroz iznenadnu inspiraciju. Uhvatio sam se tako reci uhvacen na djelu drzeci komad mesa u ruci naboden na viljusku i na putu ka mojim ustima, kad sam odjednom odlucio da bih ga trebao prestati jesti. U tom momentu nisam imao pojma zasto mi je tako nesto palo na pamet. Ali ipak je bilo tako snazno i jasno da sam meso odmah, bez premisljanja, spustio. Slijedeceg momenta sam se okrenuo prema mojim roditeljima, i priredio im iznenadjenje rekavsi im da je ovo bio zadnji put da sam jeo meso zivotinja.

Kad sam imao 21 godinu napustio sam Dansku da bih sa jednim bliskim prijateljem obisao svijet. Ova odluka nije imala za cilj duhovnu potragu, to je bila jednostavna zelja za pokretom.
Putovali smo kroz Afriku, Aziju, Bliski Istok. Princip koji nas je vodio na putovanju je bio zivot pod prirodnim zakonima Yina i Yanga (principi iz kineske prirodne filozofije, od velikog znacaja narocito u daoizmu; Kod Yanga radi se o principu Neba, a kod Yina o principu Zemlje; Prelaz iz jednog principa u drugi je dinamican. Prim. prev.). Primjenjivali smo ih na nasu ishranu, koja je bila iskljucivo vegetarijanska, i na nase pokrete pri putovanju. Podrzavali smo i potpomagali jedan drugog na harmonican i inspirirajuci nacin koji nam je usao u srca.

Tokom putovanja mi smo naravno zivjeli medju razlicitim ljudima koji su pripadali razlicitim kulturama i religijama. To me je inspirisalo u zelji da saznam u koju bih ja semu pasao. Sta je moja religija? Gdje pripadam? Sada sam osjetio da moram definisati sebe i svoj nacin zivota na malo specificniji nacin.

Kao sto sam ranije rekao, u dobu od 17 godina sam dosegao zakljucke o mojim vjerovanjima; ako nista znao sam sta ja nisam, ali do sada nisam proveo mnogo vermena razmisljajuci o tome sta bih mogao biti.
Ubrzo nakon sto smo stigli u Indiju, sasvim ipresionirani prizorima iz te divne zemlje, ukopao sam se u hindusku kulturu i zivot i postao prakticirajuci Hinduist. Ovo iskustvo je trajalo nekoliko godina. Ove godine su otvorile moje interesovanje za Boga i moja formalna potraga je zapocela. Ona me je takodjer dovela do nekih zakljucaka o meni samom. 

Svojim povratkom u Evropu, nisam donio mnogo od svoje hinduisticke prakse. Jedina stvar koju sam zadrzao u praksi bila je Joga. Sada sam primijetio i slicnosti medju svim religijama svijeta i instinktivno sam znao da su sve nekad bile iste. Sve su bile poruke mira. Sve su bile originalno uputstvo za covjeka, da bismo znali kako da upravljamo ovom divnom masinom, sa kojom smo bili opremljeni da bismo putovali kroz ovo postojanje. I meni se cini da ih je njihovo premosenje kroz vrijeme i okolinu izmijenilo. U nekim slucajevima se je originalnoj poruci nesto dodavalo a u nekim slucajevima oduzimalo. Ja sam samo morao tragati za vrelom iz koga su sve religije izvirale. Mjesto odakle mogu piti najciscu vodu. Znao sam da ono mora biti tamo negdje vani, ali nisam znao gdje ili kako da trazim. Tek sam poduzeo prvi korak i bio na pragu svijeta.

Odselio sam na selo u Danskoj, gdje sam proveo mnogo svoga vermena uredjujuci vrt. Pokusavao sam da usmjerim svoju paznju svome Gospodaru u svemu sto sam radio. S vremena na vrijeme bih se povukao u svoju sobu, sjedio tiho, ukrstenih nogu, moleci se i trazeci Njegovu uputu. Bojao sam se da trazim uputu od bilo koga drugog jer sam znao da je svijet pun varalica i hohstaplera koji bi me lahko izdriblali, ovako zelenog kao sto sam bio. Zato sam samo od Boga trazio. Obracao bih se Bogu i govorio: ?Ako si tu, cujes me. Ako si tu, vidis me. Ako si tu, Ti znas moje potrebe. Ja sam slijep, gluh i glup i ja ne znam ono sto je dobro za mene i ono sto nije. Pokazi mi put. Otvori mi vrata. Daj mi uputu!? Svojim prijateljima bih cesto pricao o Bogu i vjecnim Bozjim principima. I kako sam bio muzicar, pisao sam pjesme o svojoj ceznji za Bogom.

Jednog dana sam se priblizio jednom svom starom prijatelju kojeg nisam vidio vec godinama. U medjuvremenu je on postao Musliman. Sreli smo se nekoliko puta, uvijek pricajuci sve vise i vise o religiji i temama vezanim za nju. On se spremao za put u Saharu da sazna vise o tuareskim plemenima. Upitao me je da mu se pridruzim, jer je znao da sam ja kroz Saharu vec prolazio. Odmah sam se slozio. Pustinja me je uvijek fascinirala. Prije nego sto smo krenuli, istakao sam mu da uopste nisam zainteresovan da postanem Musliman. Ne smeta mi da zivim medju njima, ali ne zelim da predjem na Islam.

Nekoliko dana kasnije otisao sam iz svoje kuce na selu i dosao u Kopenhagen da ucestvujem u posljednjim pripremama za put. On je zivio u jednoj kuci zajedno sa drugim Muslimanima. Ja sam presao kod njih i tu sam cekao da budemo spremni za put na jug.

Prva noc koju sam proveo sa njima bila je u mjesecu Maju 1982. godine. U sred noci sam iznenada cuo da neko vice. Nakon pocetnog soka pomislio sam da je taj covjek ?puk?o?. Ali ostali su samo mirno ustali, poceli da se peru i spremaju za molitvu. Bio sam postidjen kao nikad do tada. Zelio sam godinama da se molim, i molio sam se povremeno, ali uvijek dajuci Bogu tek nesto od viska vremena, nakon sto obavim sve svoje licne potrebe. A ovi momci ovdje su Mu davali svoje najdragocjenije vrijeme. Davali su Mu vrijeme kada je najsladje spavati pred izlazak sunca. Upitao sam da li bi mi dopustili da se pomolim sa njima, na sto su se oni spremno slozili. U svojim mislima ja sam skontao da oni mogu da se mole svome ?arapskom Bogu?, a ja cu u medjuvremenu pokusati da sredim stvari sa ?mojim Bogom?. Nisam shvatio da sam stremio da zauzmem svoje stalno mesto na sedzadi.

Ziveci sa njima, molaci sa njima, jeduci sa njima i diskutujuci sa njima, konacno sam shvatio od cega sam do sada bio izolovan. Tek sam stigao na pocetak. Sada sam mogao preokrenuti u praksu ono cemu je moje srce iznutra tezilo. Prelazak na Islam je znacio samo potvrdu onoga za sto sam vec znao da je istina. Nije bilo izbora; moje srce nije slagalo u onome sto je spoznalo. Vrata su se otvorila i ja sam poduzeo prvi blagoslovljeni korak unutra. Nakon ulaska, saznao da ovo nije bilo samo ono sto sam oduvijek trazio, nego ono, sto sam u realnosti vec bio. Uvijek sam u svome srcu bio Musliman. Sada sam i uvijek cu biti zahvalan sto mi je dopusteno da budem obdaren sa ovim putem i sto mi je osigurana vjecna plemenitost moga Gospodara.

AbdulWahid Pedersen

Hvala Allahu a mir i spas na poslanika 

Neka vas Allah nagradi dobrim.

NAPOMENA: preuzeto sa IslamOnline
Sav materijal na ovoj stranici je dozvoljeno dalje distribuirati bez potrebe traženja naše dozvole.

Nekoliko savjeta

Sejh u poseti crkvi

Vrline Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Kako zadobiti naklonost ljudi

Kako zadobiti naklonost ljudi


Hvala Allahu a neka je salavat na Poslanika.
Pripremio: Smail L. Handžić

Svako ko je spoznao važnost pozivanja u Allahovu vjeru i ko je osjetio njenu nasušnu potrebu unutar društvene zajednice u kojoj egzistira, trebalo bi da poznaje neophodna pravila kojih bi se trebalo pridržavati i praktično ih sprovoditi u sklopu naše komunikacije sa ljudima, a sve kako bi naša da'wa bila utjecajna i kako bismo postigli željene rezultate.

U narednim redovima navest ću neka od tih pravila kako bi nam postala pomoćnik u našem da'wetskom radu.
Prije negoli ih pozovemo, trebali bismo osvojiti njihova srca

Trebalo bi da pronicljivi daija koji poziva ka Allahu ima veliko srce u kojem će biti mjesta za sve ljude, bez obzira na njihove različitosti u pogledu društvenog položaja, njihovog porijekla ili karaktera, te da se sa svima ljubazno ophodi. Prema njima se treba ophoditi na najljepši način međuljudske ophodnje, i koristiti najprivlačnije i najprobranije riječi i metode izražavanja, suzdržavajući se da im nanesemo bilo kakvu neprijatnost, a koristeći priliku da im ukažemo na svesrdnu pomoć i dobrodušnost. I Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojevremeno je osvojio srca ljudi koji su živjeli u njegovoj blizini, imajući u vidu i činjenicu da se od njih razlikovao i da se uvijek ustezao od činjenja djela kojima bi se stekao dojam da oponaša njihove mušričke običaje i zablude. Odatle potječe i njegov nadimak Es-Sadikul-Emin (Istinoljubljivi povjerenik), kojim su ga nazivali prije poslanstva.

Rekao je Uzvišeni Allah: ''...jer ti si, zaista, najljepše ćudi!'' (El-Kalem, 4.) I rekao je: ''Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.'' (Et-Tevbe, 128.)
Prema njima biti darežljiv, ne bojeći se siromaštva

Među specifične posebnosti kojima se odlikuju prave daije, spada i njihova želja da ljudima pruže svaki vid dobročinstva, poput iskazivanja lijepog ponašanja, pružanja usluge svojim ugledom ako su u potrebi za tim, ali i pružanja materijalnih ovosvjetskih dobara shodno ljudskoj mogućnosti. To je zbog toga kako bi se ljudima dalo do znanja da mi nismo pobornici i tragači ovosvjetskih ukrasa, te da je dunjaluk naša zadnja briga. U tom smislu, ljudima treba pružati materijalne čari kako bi njihova srca privolili Allahovoj vjeri! Jedna od poslaničkih metoda u misionarstvu bila je oličena kroz darivanje i darežljivost. Arapin bi se, nakon susreta sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, vratio u svoje matično pleme, te povikao: ''O ljudi, prihvatite islam! Muhammed doista obilato daje poput onoga koji ne strahuje od siromaštva!''
Poštivati ljude i brinuti se za njihovo stanje

Ljudske duše sklonije su ljubavi prema onima koji ih poštuju i respektuju njihovo dostojanstvo, posebno ako to čine ljudi koji uživaju veliki ugled u društvu, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ljudi uvažavaju shodno njihovom društvenom položaju. Među najutjecajnije faktore prihvatanja islama starješina i uglednika bilo je to što je njihov ugled u islamu bio povećan. Takav je slučaj bio sa ashabima El-Akrea ibn Habisom, Ebu Sufjanom, Ujejne ibn Hisanom, Sumame ibn Usalom...

Uputa Allahovog Poslanika nalagala je da on bude brižljiv i da se interesuje o stanju muslimana i njihovim problemima, pa čak i o stanju pravih ili oslobođenih robova. Takav je bio slučaj kada se zauzimao za Mugisa kod njegove žene, kada je od nje tražio da mu se vrati nakon što je ona postala oslobođena od ropstva. Mimo ovog, zaista je još mnogo primjera u kojima se jasno očituje briga Allahovog Poslanika za stanjem njegovog ummeta.
Riječ koja izlazi iz ljudskog srca neće mašiti tuđa srca

U najvažnija uputstva prema kojima bismo trebali posebno biti brižljivi i imati ih na umu jeste da daija bude iskren u pogledu svojih riječi, sažaljiv i samilostan prema onome koga poziva, te da njegove riječi izlaze iz topline njegova srca direktno upućene srcima onih kojima se obraća. Nakon toga, osjetit će odziv s Allahovom pomoću!
Imati snažnu vezu sa Allahom i tražiti Njegovu pomoć

Najbolja opskrba daiji na njegovom putu dostavljanja Allahove vjere ljudima jesu njegova veza i odnos, te njegov čvrsti oslonac i prepuštanje odluke o svim stvarima Allahu Uzvišenom. Sva ljudska srca ovisna su o dva prsta Milostivog, a On ih okreće onako kako želi! Ukoliko bi to želio, mogao bi svim ljudima darovati Uputu. Sa iskrenim osloncem na Allaha i prepuštanjem konačne odluke Njemu, otvaraju se velike kapije, teškoće postaju lahke, a udaljeni postaje bliskim!

Kada je u pitanju snaga veze sa Uzvišenim Allahom, naročito onda kada nastupe nevolje i kada ljudi odbiju da prihvate Istinu, najljepši primjer, doista, imamo u Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Sjetimo se slučaja sa Tufejlom ibn Amrom ed-Dusijem kada je ožalošćen došao da se potuži Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na svoj narod koji ne prihvati njegov poziv, kao da želi da ih predstavi neprijateljima i zamoli ga da Allahu uputi molitvu protiv njih! Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije ništa drugo preostalo osim da podigne svoje ruke ka nebesima i zamoli Allaha da pleme Ed-Devs daruje sa Uputom i da ih dovede! Nakon što se Tufejl ponovo njima vratio, svi su mu se odazvali.
Sustegnuti se od njihovih ovosvjetskih interesa

Najljepši ukras kojim se daija može okititi, najprivlačnija odjeća dostojanstva kojom se može zaodjenuti, i ono što će mu ponajprije pružiti respektabilnost i poštivanje, a nakon toga i odziv, jeste da se sustegne od luksuznih predmeta i ovosvjetske raskoši. Onda kada ljudi žude za svojim htijenjima, za jahalicama i uglednim markama luksuznih automobila, kada zađu u razgovor o nekretninama, i kada zaplivaju prostranstvima svojih želja i ovosvjetskih prohtjeva, daija je onaj koji se baš dobro ne snalazi sa plivanjem u morima čije se obale na horizontu ne naziru. Naprotiv, vidjet ćeš ga kako je zaokupljen i kako razmišlja i žudi za pozivanjem ka Allahu, te kako je na tom polju izuzetno vješt!

To ne znači da će daija apsolutno zapustiti ovosvjetski život, ignorisati svoje prijatelje i da će biti neznalica o svojoj društvenoj zbilji. Ne, nikako! Međutim, od njega se traži da bude pobornik najplemenitijih ljudskih nastojanja i da se odlikuje sa najljepšim htijenjima.

Učenjaci su oduvijek podozrivim okom gledali na ovosvjetske blagodati, pa makar njihova slika bila stvarna i veličanstvena u očima običnih ljudi. Ako želiš, o tome pročitaj u priči o Karunu: ''I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. 'Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!', govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – 'on je, uistinu, presrećan.' 'Teško vama!’ – govorili su učeni – 'onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.''' (El-Kasas, 79, 80)

Također, veoma je bitno da daija bude u neovisnosti od ljudi i da nastoji da, koliko god mu njegove mogućnosti to dozvoljavaju, na taj način, ne sapere blještavost svoga lica. On treba da bude taj koji će ljudima darivati dobra ovoga svijeta!
Pod pjenom potraži čisto mlijeko

Neka te nikada ne obmanjuje prizor koji vidiš i navede te da doneseš presudu, naročito kada se radi o da'wi! Sve dok ljudi vjeruju u Jednog i Jedinog, u njima se nalaze nepobitni tračci nade i dobrote, pa ma u kakvim grijesima da ogrezli, i ma kakve nevaljalštine da činili! S tim u vezi, ne bismo im trebali pokazivati zube u međusobnoj komunikaciji, i mrštenjem kvariti sjajilo i ljepotu sopstvenih očiju, već se potruditi da im sa radošću osvijetlimo otvorene kapije pokajanja koje ih pomno iščekuju, da ih privolimo da potraže ruku spasenja pod okriljem Allahove milosti i da raspirimo njihovu iskru želja za činjenjem dobročinstva.

Molim Uzvišenog Allaha da oprosti naše grijehe i uvede nas pod okrilje Svoje milosti i zadovoljstva!
(Prema djelu ''Kejfe neksibu-n-nase...'', Emina ibn Abdur-Rahmana)